Nakon šestogodišnje diskografske pauze Elemental je objavio deveti album ‘Dobra djeca’, na kojem im oštrica nije otupjela, a roditeljstvo ih nije smekšalo te i dalje pozivaju na ‘barikade’, vode bitke s vjetrenjačama i još uvijek vjeruju da sutra može biti bolje, iako svijet oko nas iz dana u dan potvrđuje da iz povijesti ništa naučio nije
‘Tko do tridesete nije bio revolucionar, nije imao srca/muda, a tko nakon tridesete nije postao konformist, nije imao mozga’, parafrazirana je izjava koja se često (ne)opravdano pripisuje Winstonu Churchillu.
Ljubav, empatija, strah, frustracija
Hodanje linijom manjeg otpora, gledanje samo vlastite guzice ili vođenje kredom ‘ne bi se štel mešati’ često postane odlika ljudi kada prijeđu određene godine. Iako, neke stvari su i u genima i onda samo isplivaju.
A kako ostati čovjek u svijetu koji često traži suprotno, pitanje je i nit vodilja ‘Dobre djece’, devetog albuma Elementala nakon šestogodišnje pauze.
U četrdesetak minuta i jedanaest društveno angažiranih, kritičkih pjesama, u kojima ne manjka frustracije, straha, tjeskobe, ali i empatije, ljubavi i nježnosti, Elemental je prošetao kroz hip-hop, funk, dancehall, obrasce popa i plesne elektroničke glazbe te u njima, uvjetno rečeno, ABOP meets Faithless, da bi u ‘Crnim danima’, zadnjoj pjesmi na albumu, efektno uspjeli uklopiti i gudače.
Ljudi prije svega
‘Srce moje’, ‘Nisi ti, ja sam’ i ‘Bit ću dobro‘ pušteni su kao singlovi i najava albuma. Međutim ono najbolje, ‘Kuća’, u kojoj Remi priznaje da ne vjeruje u Boga, ali ga svejedno pita treba li migrantima pružiti ruku, ‘Vodi me u mrak’, briljantan hedonistički poziv na ples i pražnjenje glave, sjetna ljubavna ispovijest ‘Rujan-septembar’ i napose veliki koncertni adut ‘Ovo je moje tijelo’, svojevrstan obračun s klečavcima, fašistima i svima onima koji su ih napali u komentarima na društvenim mrežama, ali i Remi verbalno na ulici nakon što je pozvala na bojkot Thompsona, tek treba doći do etera i slušatelja.
Iako su tridesete daleko iza njih, a i četrdesete su poodmakle i pet banki sve je bliže, ‘Dobra djeca’ (Remi, Shot, Davor, Erol, Ivan i Konrad) potvrđuju da je moguće istovremeno imati srce, muda, ali i mozak te i dalje biti svoj i, što je možda još važnije, čovjek. Na pravoj strani. S albumom koji nakon svakog novog slušanja i gledanja u cover, za koji je zaslužan Branimir Kolarek Badcat, postaje sve bolji. A to najbolje govori o čemu je ovdje riječ.
