Vedrana Rudan u novoj kolumni otvoreno piše o borbi s bolešću i, kroz emotivne trenutke s djecom, propituje smisao majčinstva.
Književnica i kolumnistica Vedrana Rudan u posljednje vrijeme rjeđe se javlja na svom blogu, pa je njezin novi tekst pod naslovom “Imati djecu… nemati djecu…” izazvao velik interes čitatelja.
Autorica, koja se već dulje vrijeme bori s teškom bolešću, u kolumni otvoreno progovara o svakodnevici obilježenoj odlascima u bolnicu i suočavanjem s vlastitom prolaznošću. U takvim trenucima posebnu težinu dobiva odnos s djecom, koji opisuje kroz osobne i intimne prizore.
Vedrana RudanFoto: Goran Kovacic/PIXSELL
Uz promišljanja o tome kako javnost često njezine tekstove doživljava kao osobne ispovijesti, dotiče se i vlastitog majčinstva, ne skrivajući pritom ironiju i gorčinu koje su obilježile dio njezina pisanja. U jednom dijelu kolumne bez zadrške opisuje i svoje zdravstveno stanje.
“Teško sam bolesna. Češće sam u bolnici nego doma. Umirem od raka, sporo ide. Pred dva dana bili su sa mnom u bolnici. Na smjene. Kći mi je osvježavala tijelo i usta tankom krpom. Prepričavala sam joj priče iz zajedničkog djetinjstva. Slušala me, smijala se i pravila kao da ih prvi put čuje. Iz torbe je izvukla turpiju za nokte, uzela moj dlan u svoj, da mi budeš lijepa, mama.
Došao je sin. Donio mi je knjigu koju smo dugo čekali i kutiju Kraš Dražeje, lakše ćeš zaspati. Nakon desetak minuta navukao mi je komad paste na četkicu i pomogao mi da u krevetu operem zube. Poljubio mi je gornju stranu desnog dlana, laku noć, mama.
Vedrana RudanFoto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Sinoć sam izašla iz bolnice. Možda sam već napisala. Dan je veseo i žut. Lijepo je biti doma i kad si nepokretan i kad nikako da izračunaš je li već vrijeme za smrt. Stiže kći u goste s novim psom. Raduje me naša Kokošica. U velikoj torbi hrpa mirišljave, popeglane robe. Uvaljujem nos u nju. Ne mogu podnijeti bolnički miris. Za ručak će mi spremiti lignje na žaru.
Vedrana RudanFoto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Izležavam se na kauču na terasi dok me ubija ili čini živom miris mora. Lemmy me gleda iz kartonske kutije. U dvorište ulazi sin. Za mene je ispekao najbolje palačinke na svijetu po receptu moje stare. Ne znam ga. Zaboravljam. U pozadini muž sprema sve što meni treba za raskošan ručak. Jednu lignju, komadić kruha i pola palačinke”, opisuje Vedrana u kolumni te za kraj poručuje:
Vedrana RudanFoto: Neja Markicevic/Cropix
“Djeca odlaze svojim kućama. ‘Bokić’, dobacuje mi kći. Sin mi veselo maše krpom za pranje suđa. Čekam da mi muž ode u kuhinju. Plačem. Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na pelud? Imati djecu? Nemati djecu?”
